BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

PRIVATNI ŽIVOT U PRVOM SRPSKOM USTANKU

PRIVATNI ŽIVOT U PRVOM SRPSKOM USTANKU
18.06.2018. god.

Karađorđeva pojava i fizička
snaga bile su u skladu sa
njegovim junaštvom. Po tome se
sa njim još jedino mogao
porediti zasavički heroj, vođa
golaća, Zeka Buljubaša. Međutim, njegovoj impozantnoj
spoljašnosti odudarao je glas
koji je bio tanak kao glas u žene,
a i govorio je vrlo malo.
Putujući iz Beograda do Topole,
uobičajeno bi izustio svega dve reči: „Konji“, kada bi izdavao
zapovest da se opreme konji na
put i „Ugod 7 sati“, što bi
značilo da još toliko predstoji
putovanja do Topole. U govoru je
najčešće koristio uzrečicu „Kojekude“, a karakteristična
psovka bila mu je – „Po duši te“.
Nokte nije morao seći, jer bi ih
sve izgrickao zubima.

Karađorđe je bio veoma radan i
onda kada nije bio zauzet vojnim
poslovima, radio je u Topoli
oko kuće i na imanju kao i
ostali seljaci. Jednom je tako
nadevajući obruč na bure iskrivio zlatnu kolajnu – rusko
odlikovanje, koju je nosio na
prsima.

Dok je većina ustaničkih
starešina nastojala da svoj
ugled i dostojanstvo naglasi i
spoljnom raskoši, bogato se
odevajući i raspusno živeći,
dotle se Vožd odlikovao vrlo skromnim potrebama i krajnje
umerenim životom. Uobičajeni
Voždov siromašan obrok, koji
je on smatrao najvećom gozbom,
bio je pogača i papula uz post, a
pogača i suvo meso uz mrs, i uz to čuturica šumadijske rakije.

Njegovo prosto odevanje nije ga
razlikovalo od ostalih seljaka.
Posle slavne pobede na polju
Tičaru (1810), na srpskoj strani
Drine, Karađorđe se sastao sa
turskim pregovaračima u pratnji Mladena Milovanovića, Prote
Mateje Nenadovića i Pavla
Popovića. Lošije odevenog od
ostalih vojvoda, Turci ga nisu
prepoznali, pa su pitali ko je
Crni Đorđe. Na to im je Karađorđe uzvratio: „Ja sam
Crni Đorđe nekome crn, nekome
beo“. Sumnjajući da je to zaista
bio Karađorđe, Turci su mu ipak
preneli pozdrave: „Pozdravite
biva Karađorđa od naše strane“.

Pomenute Voždove osobine
prelazile su u tvrdičluk. U ono
vreme, poštovao se stari običaj
da gost koji se gosti u tuđoj kući,
ustajući od trpeze, daruje sofru,
odnosno da na nju spusti kakav novac. U takvim prilikama se
Karađorđe uobičajeno
izgovarao. On bi se popipao po
pojasu, i onda bi rekao Petru
Jokiću, Janićiju Đuriću, ili
onom ko je sa njim sedeo i ručao: „Kojekude, turide što na sovru:
nije mi se desilo ugodnih
novaca.“

Ruski predstavnik u Beogradu,
Konstantin Konstantinovič
Rodofinikin, veoma se čudio
što Aleksa, sin prve ličnosti
Srbije, ide odrpan po Beogradu.

Karađorđe je za svoj nadimak
„Crni“ prvi put čuo od neke
babe, kojoj je zbog toga kamenjem
polupao sudove na jednom
izvoru.

Jedna od Karađorđevih osobina
bila je i osobita surovost.

Karađorđe je bio jako nemaran
prema svome telu. U Smederevu
1807. godine, Karađorđe se
posle ručka u bašti kapetana
Koste Ljotića izvalio pod jedan
dud i posadio svog sekretara Janićija Đurića više glave da
ga bišti od vašiju, dok ne
zaspi.

Karađorđe je bio pobožan, jutro
je otpočinjao molitvom i
čašicom rakije. Kada se nalazio
u vojnim logorima, za molitvu se
budio pre svih, čak ranije i od
četnog sveštenika. Kod Sjenice, uoči boja sa Numan-pašom,
Karađorđe malo prospava, te
ustane, umije se i stane buditi
arhimandrita blagoveštenskog
Grigorija, no ovome ne bude
milo, ali kad Karađorđe navali, on ustane i stane se spremati na
jutrenju molitvu.

Pre Ustanka, arhimandrit
Grigorije Radojčić studenički, u
manastiru Blagoveštenju
rudničkom, čitao je Karađorđu
molitvu za oprost ubistva očuha,
a okupljeni narod je vikao: „Neka mu je prosto i od nas i od
Boga“. Tada je Karađorđe za dušu
očuhu podelio 200 oka vina i
200 oka rakije i 200 oka hleba,
arhimandritu je pisao za trud
pet dukata, a jednog je vola poklonio manastiru.

Kada bi koga ubio znao je
zaplakati i uzviknuti kletvu:
„Bog ubio onoga ko je kriv
kavzi“.

Poštovao je narodne običaje i
praznike, pa je gledao ako bi
kako ugodio da se bojevi ne tuku
nedeljom.

Veliko poštovanje pokazivao je
prema moštima srpskog
prvovenčanog kralja. Za vreme
frajkorovanja nosio je mošti
Svetog Kralja iz Studenice u
Beograd.

Na ratnoj zastavi Vožda bio je na
jednoj strani naslikan lik
Svetog Stefana Prvovenčanog.

Kao ugledni domaćin, krsno ime
Svetog Klimenta proslavljao je
kod kuće u Topoli, u prisustvu
velikog broja gostiju. Nekada su
se na slavi rešavala i krupna
ustanička pitanja, pa je gošćenje znalo da potraje i po nekoliko
dana.

U Topoli je 1811. godine
završio sa izgradnjom i
živopisanjem crkve posvećene
Svetoj Bogorodici.

Obesni i samovoljni,
Karađorđevi momci, u selu
Žabari, uhvatili su Paunu, ženu
Pavla Stanojevića, pod sumnjom
da je veštica. Privezali su je uz
ražanj i pekli između dve vatre. Najposle kada se nije htela
odati, spalili su je.

Zadovoljstva i oduška nalazio
je Karađorđe u lovu. Bio je
veliki lovac, a uz to ionako
odličan strelac. U predahu od ustaničkih
poslova, Karađorđe je u zimu
1807. godine na Rudniku, u
društvu Jeremije Gagića, šest
dana proveo loveći bez ikakvog
drugog posla.

Omiljena Karađorđeva pesma je
bila „Šta promiče kroz
šibljiče“. Karađorđe nije
uživao u muzici, ali je voleo da
dugo igra u kolu i bio je igrač na
glasu. No bio je slab svirač (svirao je malo od šale dok je
bio šiparac od petnaestak
godina, a posle nikada). Više
bi puta od šale uzeo gajde i
duvajući u njih iz sve snage
rekao: „Sad ću ij raspući“, no naravno da to nije mogao. Nije
preterano mario za gusle i epsku
pesmu.

Crni Đorđe raspoložio bi se
kada bi popio malo više nego
obično. Ruski poslanik
Rodofinikin koji je pio daleko
više nego Karađorđe želeo je
da Vožda potpuno odvikne od rakije. Pokušao je da kod njega
stvori naviku pijenja čaja i
poslao mu je uz čaj uputstvo kako
se napitak priprema i uz to još
i ruma. Međutim, Vožd je pio čaj
dok je bilo ruma, a kada ga je ponestalo, čaj je ponovo zamenio
rakijom. Vožd, mada je voleo
svoju ženu Jelenu, kojom se, po
hajdučkom običaju, oženio
otmicom, bio je slab prema
ženskoj lepoti. Doduše, u ljubavnim avanturama Vožd je
daleko zaostajao za većinom
ustaničkih vojvoda.
Najinteresantnija je ljubavna
afera sa Marijom iz Brusnice,
mladom ženom čijeg su muža ubili Turci pre Ustanka. Lepa i
mlada žena zapala je za oko
Karađorđu. Vožd ju je odmah
obukao u muško odelo, zadenuo
joj za pas oružje, uvrstio je među
svoje momke i dao joj zastavu. Učestvovala je u nekim bitkama.
Čak je dobila i muško ime –
Marinko. Međutim, ova tajna
ljubav nije zadugo ostala
neotkrivena. Jelena je ubrzo
saznala za Mariju i uspela je da organizuje njeno ubistvo preko
Pavla Cukića. Vožd je teško
podneo ovaj gubitak.

Vojvoda Mladen Milovanović
(ministar vojni, predsednik
Praviteljstvujuščeg sovjeta)
odgovoran je za kameničku
propast. Krug ruskih poslanika
u Beogradu bio je neraspoložen prema Mladenu Milovanoviću, u
kome su videli svog najžešćeg
protivnika. Zanimljiv i
humoran odraz ovakvog
raspoloženja nalazimo kod
ruskog koleškog asesora Bantiša-Kamenskog, koji je
boravio u Srbiji i u Beogradu
1808. godine, u njegovom
dragocenom putopisu
štampanom dve godine kasnije.
Degradiranje Mladenove ličnosti (u krajnjoj instanci i
srpske države) ostvareno je
putem spoljašnje
karakterizacije junaka. U svojoj
kući, Mladen je sanjiv i
nepripremljen dočekao gosta, Bantiš-Kamenskog. Prikaz
komandanta Beograda i
predsednika srpskog Sovjeta,
neposredno po buđenju, bosog u
papučama i ogrnutog crvenim
ogrtačem, dalo je Kamenskom široke mogućnosti komičnih
opservacija. Tako, sanjive
Mladenove oči davaše „još
više lepote njegovom crvenom
punom licu“, njegov veliki
trbuh dokazivao je da on „radi u korist svog stomaka.“ Za sve
vreme, „on je zevao, trljao je svoje
oči pesnicama, gladio je dugačke
crne brke, i nudeći nas vinom,
pokazivao nam je svoju veštinu u
piću, ispijajući treću čašu dok smo mi pili tek prvu.“

U doba Ustanka, poroku pića
odavala se većina ustaničkih
starešina. Braća Nedići su
uoči boja na Čokešini pili
celu noć, a u vreme bitke bili su
skoro potpuno pijani. I najpopularniji junak iz Prvog
srpskog ustanka, čuveni Hajduk
Veljko Petrović, vodio je
nimalo uzoran način života.
Hajduk Veljko je u Negotinu imao,
na vrhu svoje kule, čardak, koji se zvao „Baba-Finka“. Tu se sa
svojim junacima odmarao i
zabavljao uz svirku Cigana, dok
su ih Čučuk-Stana ili snaha mu
Stanojka dvorile, služeći vino
i rakiju, čemu je kad bilo vreme. I vojvoda Jakov Nenadović je
uživao u starom dobrom vinu i
pesmi. U jednom pismu, Jakov
javlja mitropolitu Stevanu
Stratimiroviću da je ranjen i
moli ga za lek da bi mitropolit učinio „arhipastirsku milost“
i poslao mu „2 akova vina
staroga, bela, čista, koje nije
mešano ničim, no staro, čisto,
takovo bo prepisano mi je.“ A
prilikom predaje Užica, pored bogatog plena, Jakovu je turski
zapovednik grada, Ali-aga,
poklonio svu njegovu gradsku
bandu koja je Jakova svim putem
do Valjeva pratila. Posle toga,
svi ti bandisti su svoje žene i decu doveli sa sobom u Valjevo.
Stevan Jakovljević, vojvoda
levački, je bio veliki junak, ali
bi sednuvši za večeru sa svojim
bratom Jovanom i majkom, do
zore popio akov vina, pa bi se sutradan umio, i otišao na rad
bez ikakve glavobolje. Međutim,
nisu samo ustaničke starešine
pile, već su se ovom poroku
odavale i druge ličnosti. Ivan
Jugović je do podne pio rakiju, a poslepodne negotinsko crno
vino. Jugović je umro u 38.
godini života 1813. godine.
Piće mu je prekratilo život. I
Dositej Obradović radovao se
dobrom rodu i berbi grožđa. U Beogradu je imao prostranu
baštu, u kojoj je zapatio „loze
čudotvorne“, kako sam kaže u
jednom pismu. Nadao se da će mu
one već treće godine roditi za
petnaest akova vina, pa će onda biti veselja. Za njegovu ljubav
spram dobre kapljice znali su
njegovi čitaoci i poštovaoci
širom Srbije, pa su mu slali na
dar i vina, i bermeta, i
šljivovice, što je on sve umereno pio.

Ruski činovnici u Beogradu
razbijali su društvenu
čamotinju neumerenim pićem.
Što se tiče gurmanskih naravi
pojedinih ustanika, vojvoda
Mladen Milovanović nije bio umeren u sticanju imetka, ali ni
u jelu. Njegov hedonizam je išao
do perverznih razmera, a pored
svega, voleo se častiti čak i
žabljim batacima.

Prota Mateja Nenadović je u
Valjevu na Posni ponedeljak
zajedno sa Karađorđem i
Živanom buljubašom jeo pečenu
jagnjetinu. Dositej Obradović je
voleo jela od testa.

Ljubavni život znamenitijih
ustaničkih vojvoda i
komandanata bio je veoma bogat.
U detinjstvu vojvode Janka
Katića, Turci su mu na silu
odveli sestru Peruniku u Beograd, poturčili je i udali za
Omer-agu. Kasnije kao mladić,
Janko je provodio dosta vremena
u kući svoje sestre i zeta
Turčina. Tu se tajno voleo sa
Omer-aginom lepom i mladom rođakom Emirom. Za ljubav je
znala i krišom je pomagala
Jankova sestra. Jednom je Omer-
aga zatekao u zagrljaju Emiru i
Janka, pa je poleteo da ga poseče
sabljom. Pred muža se u tome isprečila Jankova sestra,
rekavši: „Raseci mene, pa brata
moga!“ I Čolak-Anta Simeonović,
potonji kruševački vojvoda, kao
bujno i okretno momče stupi u
ljubavne veze s jednom lepom Arnautkom, a kad devojčini
rođaci to saznaju, sklonu devojku
nekuda u rod pa dignu hajku
protiv mladog ljubavnika, koji u
odbrani rani jednog Arnautina,
posle čega mu više nije bilo ostanka ni u rodnom Prizrenu
ni u okolini. Tako se Čolak-Anta
iz Prizrena preselio u Beograd,
gde je ubrzo izašao na glas kao
dobar majstor ćurčijskog zanata.

Jedan od najvećih i
najproslavljenijih ljubavnika
epohe Prvog srpskog ustanka,
Hajduk-Veljko, oženio se u januaru 1804.
godine udovicom Marijom,
rođakom hajdučkog harambaše Stanoja Glavaša. Kad je iste
godine izbio ustanak, presvukao
se u hajdučko odelo i stao tako
odeven pred ženu, koja nije
znala da živi sa hajdukom, pa se
busala u grudi i kukala: „Kuku mene! Međer sam ja pošla za
‘ajduka!“

Tokom Ustanka, Veljko se
proslavio junaštvom, a takođe je
i njegov zapovednički ugled
porastao. Dok je 1810. godine
boravio u Poreču kod svog
prijatelja i zaštitnika vojvode Milenka Stojkovića, zavoleo je
lepu devojku Čučuk-Stanu.
Potplatio je iste godine
beogradskog mitropolita
Leontija, koji mu je dopustio da
se rastavi od Marije i venča sa Čučuk-Stanom.

Srbi su od Turaka bili
poprimili mnoge običaje, o
čemu svedoči i jedna neobična
pojava u istočnoj Srbiji – harem
vojvode Milenka Stojkovića.
Naime, kada je 1806. osvojen Beograd, mnoge su ustaničke
starešine zadržale viđenije
turske bule za ljubavnice ili
sluškinje. Sve preostalo tursko
stanovništvo otpremljeno je
lađama niz Dunav. Kod Poreča, lađe je zaustavio Milenko
Stojković i odabrao najlepše
žene i devojke od kojih je
stvorio harem, a ostale pustio
da nastave put. O njegovom
haremu brujala je cela Srbija. Njegova žena Milena, rodom iz
kneževske porodice
Karapandžića, naumi da se osveti,
pa je u Kličevcu od Milenkove
kuće načinila sopstveni muški
harem. Živela je slobodno i raspusno sa seoskim momcima.
Kad je pukla bruka, Milenko je
Milenu tako isprebijao
topuzinom da je nakon tri dana
umrla od uboja.

U Poreč su kao gosti navraćale
mnoge srpske starešine, kojima
je Milenko kao svojim
prijateljima dozvoljavao da
navrate u harem. Međutim, kad bi
spazio da se neko od običnih ljudi, ko nije pripadao tom
užem krugu njegovih prijatelja
iz redova srpskih starešina,
nekoj od njegovih lepotica samo
umilno osmehnuo, dotičnog je
kažnjavao smrću. U Požarevcu su građani i đaci sa učiteljima
priređivali dočeke vojvodi
Milenku, koji se uvek kretao u
pratnji svojih devojaka.

Godine 1811, zbog sukoba sa
Karađorđem, Milenko je u
izgnanstvo poveo sa sobom ceo
harem.

I trgovac Stefan Živković-
Nišlija je vredno tragao za
lepim i mladim pokrštenicama
koje je uzimao za svoje
ljubavnice.

U Srbiji toga vremena,
interesovanje srpskih ustanika
za Turkinje i pokrštenice bilo
je opšte rasprostranjena pojava.

Nakon oslobođenja Beograda, i
stari kapetan Radič Petrović,
Karađorđev poočim, oženio se
mladom i lepom Turkinjom
pokrštenicom. Kasnije, 1809.
godine, žena mu je odbegla iz Beograda u Tursku i odnela mu
sve što je god imao, premda nije
ni bio naročito bogat. No, Radič
se 1810. godine, kao starac od 72
godine, ponovo oženi mladom i
lepom Sarajkom.

Vojvodu Mladena Milovanovića
su krasili svi poroci, izuzev
sklonosti ka preljubi. S
obzirom da je većina ustaničkih
vojvoda i starešina itekako
pokazivala naklonost ka suprotnom polu, ondašnje
Beograđanke bile su pomalo i
uvređene ravnodušnošću
komandanta Beograda.





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Sovjetska vlast nije znala kako da posle rata postupi sa kaznenom SS brigadom „Družina“ koja je prešla na njenu stranu. Taj problem se neočekivano rešio sam od sebe


„Gledao sam kako sa malih poljskih aerodroma, na kojima su bili dislocirani u Sremu, poleću osamljeni jugoslovenski lovci, hrabro nasrću na ogromne bombarderske formacije i u plamenu se survavaju...


Mnogobrojne obaveze, kao što je posao, briga o porodici, održavanje prijateljstava većini osoba oduzimaju mnogo vremena, pa oni često trebaju pomoć. Zato su tu sitnice, kao što su gedžeti...

Crvena armija je više od dve godine pokušavala da potisne neprijatelja dalje od grada. To je postalo moguće tek nakon pobede u Kurskoj bici i definitivne promene toka rata. ...


Generalni direktor kompanije Daniil Brenerman rekao je da se sada radi na civilnoj sertifikaciji ovog aviona


Ostale novosti iz rubrike »